Kninska tvrđava
Na najvišem sjeveroistočnom platou brda Spas, najvjerojatnije, još u drugoj polovici 9. stoljeća niknula je utvrda, castro Tnin (Tnen, Tignino castro), a potom i srednjovjekovno urbano naselje, jezgra kasnijeg tvrđavskog kompleksa, kao i kninskog gradskog prostora. Knin se prvi put se spominje u djelu bizantskoga cara i pisca Konstantina Porfirogeneta VII. De administrando imperio (O upravljanju carstvom) 950. godine u kojem među devet naseljenih gradova Krštene Hrvatske» spominje Tenen (Knin). U domaćim izvorima, Knin se prvi put spominje u 10. stoljeću, u ispravi kralja Krešimira I. kao Tignino. Iako su neki gradovi u Dalmaciji stariji od Knina, u kulturnom i nacionalnom vrednovanju, Knin je jedan od najstarijih hrvatskih gradova, jer je njegov postanak i razvitak vezan uz dolazak Hrvata (krajem 6. i početkom 7. stoljeća) i zato se s punim pravom smatra kolijevkom Hrvata. Stoga, nije ni čudno, što su hrvatski narodni vladari, odabirali Knin, najprije kao privremenu, a od Zvonimira (1074.- 1088.) i stalnu prijestolnicu Hrvatske države.
Kninska biskupija je osnovana 1040. godine, a biskup nosi naslov – Hrvatski biskup, sa sjedištem u Polju, u crkvi Svete Marije, koja je sagrađena uz kninsku tvrđavu i čija je jurisdikcija dosezala sve do rijeke Drave.
Nakon smrti posljednjega hrvatskoga kralja Petra (1097.), koji je također izabrao Knin za svoju prijestolnicu, kroz naredna stoljeća, sve do naših dana, puno je osvajača nadiralo na Knin, pljačkalo ga i uništavalo.
Kninska tvrđava je najveća fortifikacijska utvrda u Dalmaciji. Prvotni izgled utvrde, zbog nepostojanja izvorne materijalne građe, nije u potpunosti poznat. Analogno utvrdama toga vremena, za pretpostaviti je, da je bila opasana visokim zidinama, a uz to, gradnjom prilagođena konfiguraciji terena, na nekim mjestima zaštićena i prirodno strmim padinama.
Današnji je izgled dobila početkom 18. stoljeća., kada je umjetnim prosjekom odijeljena od brda Spas koje se na nju naslanja sa sjeverne strane. Podijeljena je na gornji, srednji i donji grad, koji su međusobno povezani pokretnim mostovima. Najstariji je gornji grad na sjevernom dijelu tvrđave, dok su srednji i donji grad sagrađeni u kasnome srednjem vijeku.
Podno utvrde, kninskog kastruma, vrlo se rano formira i civilno naselje sa crkvenim objektima – podgrađe Borgo de Tina. U utvrdi su se nalazile svečane dvorane, “palača” hrvatskih vladara, u kojoj su izdavali svoje isprave i boravili sa svojim dvorjanicima kada su bili u Kninu. Na drugom povišenom platou brda Spas, južno od utvrde Tnene, kasnije je izgrađeno i drugo manje utvrđenje – kaštel Lab (castro Lab, Labwar) u kojem je bilo sjedište vicebana (podbana). Naknadno, moguće u 15. stoljeću u vrijeme sve veće opasnosti od Turaka, gradnjom obrambenog zida, na kojem su i danas glavna ulazna vrata u tvrđavu, oba su ova utvrđenja, kaštela, povezana u jedinstveni obrambeni kompleks. Svaki dio grada bio je zaštićen puškarnicama, bornim mjestima i povezan gradskim vratima i pokretnim mostovima. Najstariji, dosad poznat, grafički prikaz Knina (kninske tvrđave) zabilježen je, na karti sjeverne Dalmacije i Like mletačkog kartografa Mattea Pagana oko 1525. godine. Međutim, detaljniji opis urbanističkog izgleda kninske fortifikacije pokazuje nacrt mletačkog vojnog inženjera Orazia Antonia Alberghettia sačinjen u vrijeme izgona Turaka 1688. godine.
Kninska tvrđava zaštićena je urbanistička cjelina i upisana u registar Kulturne baštine Republike Hrvatske, kao spomenik nulte kategorije, tj. spomenik od posebnog nacionalnog interesa.
Tlocrt kninske tvrđave
Opći podaci
Tvrđava zauzima prostor od 123.143 m2. Duga je 470 m, široka 110 m, nadmorska visina 342 m. Kontinuirano se obnavlja od 1963. g. Unutar zidina zauzima 48 000 m2 površine. Povijesna jezgra ima oko tvrđave 105.000 m2.
Šetnja tvrđavom
Tvrđavi se prilazi kroz Loredanova vrata, nazvana po prvom kninskom providuru Antoniju Loredanu. Sagrađena su 18. st. Iznad prolaza je stražarnica, a uz nju je s JI strane omanja postaja za topove. Vrata su povezana s okruglom kulom bedemom koji štiti prilaz tvrđavi. U tvrđavu se ulazilo, kao i danas, preko pokretnog mosta. Na ulazu se i danas nalaze izvorna masivna vrata iz 18. st. Iznad ulaza postavljena je kamena ploča s likom krilatog lava, simbolom sv. Marka, zaštitnika Venecije. Desno od ulaza je zgrada stražarnice podignuta u 17. st. (danas restoran). Lijevo je bastion Pisani. Na početku tvrđavskog trga je crkva posvećena sv. Barbari, zaštitnici topništva. Iza nje je omanja zgrada gdje su bile peći. Krećući prema sjeveru, uz restoran, nailazimo na cisternu sagrađenu između 1688.-1711., a kruništa su postavljena 1818. g. Na tom je mjestu bila cisterna i u tursko vrijeme. Nasuprot cisterne ispod litice je zgrada namijenjena za stanovanje tvrđavskog zapovjednika. U toj je zgradi neko vrijeme bio smješten Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, a potom je služila kao vijećnica. Uz put, nasuprot cisterni je na povišenom platou postavljena bista fra Luje Maruna, utemeljitelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i osnivača Hrvatskog starinarskog društva. Dalje prema sjeveru je smještena duga zgrada kojoj se prilazi stepenicama. Zbog pada terena dio je povišen i tu je podrumski prostor s otvorima (puškarnice), a dijelom je prizemna prostorija. Prvotno je služila kao skladište hrane, a prije Drugog svjetskog rata ovdje se nalazio Muzej rimskih spomenika, preuređena danas služi kao galerija za izložbe. Nasuprot ove zgrade je platforma s topovskim otvorima – kavaljer Sveceze. Prilaz u srednji grad štite bedemi i ulazna vrata. Lijevo od tih vrata put vodi prema postaji Candia nova i dalje prema Barutani. Nasuprot ulaza je duga ruševna zgrada (danas zgrada postava Oluja ’95) koja je prvotno služila kao skladište dvopeka, opreme i naoružanja. Idući uz tu zgradu dolazimo do jedine stražarnice na tvrđavi, a nasuprot nje su ostaci još jedne zgrade koja je također neko vrijeme služila kao skladište oružja, te ima dvostruke zidove. Dalje se dolazi do okrugle kule Topana. Ispred su zidine gornjeg grada koji se u izvorima spominje kao Tenin(Konstantin Porfirogenet u 10. st.), a za turskog vremena (1522.-1688.) Ićizar. Dijelovi sjevernog ziđa gornjeg grada potječu iz vremena narodnih vladara, potom iz doba obnove tvrđave, vjerojatno za provale Tatara (1242. g.). Na prilaznom južnom plaštu bedema vidljiva je i obnova za turskih vremena, te mletačka rekonstrukcija cijelog grada. Idući uz vanjski plašt zida prolazimo kroz nekoliko vrata koja brane ovaj prilaz gradu. U cijelom vanjskom zidu niz je manjih otvora – puškarnice. Na ulazu u gornji grad u zatvorenom prostoru se nalazi topovska postaja gdje se put račva prema stanu kaštelana, lijevo i desno, prema najnižoj topovskoj postaji. Sjeverni dio tvrđave potpuno je preuređen za Venecije prema nacrtima Oracija Albergetija. Sjeverni završetak čine tri topovske platforme postavljene terasasto jedna iznad druge. Na izlasku iz ovog dijela tvrđave dolazi se do ruševne zgrade koja je služila kao stan kaštelana. Ispred, uz bedem, se nalazi niz otvora koji su služili kao latrina (klozeti), a dalje prema JI je cisterna. Idući dalje prema JI dolazimo do dvije ruševne zgrade, vjerojatno skladišta. Prema JI put vodi do postaje Pasqualigo, a lijevo kroz vrata i preko pokretnog mosta napuštamo gornji grad. Idući uz bedeme na njima se opažaju oveći otvori koji su služili za topove. Lijevo u stijeni je izdubljeno sklonište kojeg su u drugom svjetskom ratu iskopali njemački vojnici. Dolazimo do postaje sv. Cecilije na kojoj su također topovski otvori. Dalje, lijevo, se vidi krovište ovalne prostorije koja ima pravokutno zidan prilaz. To je Barutana, smještena uz litice, a dijelom koristi kao zid živu stijenu. Za Domovinskog rata ovdje je jedno vrijeme bio zatvor. Do Barutane se može doći silazeći niz stepenice. Produživši dalje dolazimo do mosta koji vodi do drugog grada na tvrđavi. To je položaj srednjovjekovnog Laba, za turskih vremena zvan Korlat. Iznad ulaza je sačuvan natpis na kojem je zabilježeno da je Mletaćka republika obnovila i proširila tvrđavu u vrijeme Karla Pisana generalnog providura Dalmacije i Epira 1711. g. Na platou je stup sa hrvatskim stijegom i pločom u spomen na prvog Predsjednika. Na suprotnoj strani od ulaza nalaze se omanja vrata kroz koja napuštamo Bandijeru. Nizom stepenica spuštamo se do omanje četvrtaste postaje – polubastion Emo, na njemu su također topovski otvori. Od te postaje stepenicama se silazi u donji grad prema postaji Belveder. I ovdje su na zidu nizovi otvora – puškarnice. Postaja je građena 1688.-1713. U obnovljenim zgradama su smještene muzejske zbirke. Građene su kao vojarne za smještaj vojske, a najjužnija za tvrđavsku bolnice. Prema bedemu nasuprot najjužnije zgrade je cisterna, građena od 1688,-1711. g. Južni kraj tvrđave završava omanjom kulom. Postaja Belveder je od ostalog dijela donjeg grada odvojena vratima i mostom. Poviše ulaza nalazi se zatvoreni prsobran. Idući prema ulazu u tvrđavu, na desnoj strani je upravna zgrada Muzeja i ljetna pozornica, a na lijevoj spomenik Pod križem. Jugoistočno od pozornice je bastion Vendramin ojačan prema bastionu Pisani i bedemu uz zgradu Muzeja zidovima tzv. niskim klještima.