Domovinski rat
U siječanju 1991. godine Jugoslavenska armija prijeti iz svojih vojarna u Hrvatskoj. U nazočnosti predsjednika Tuđmana i hrvatske delegacije Predsjedništvo SFRJ odlučuje demobilizirati pričuvni sastav hrvatske policije. Srbija želi reformiranu federaciju u kojoj bi vodeća tijela bila izabrana prema načelu jedan čovjek – jedan glas , što bi značilo veliku Srbiju pod jugoslavenskim imenom.
Srpski odmetnici iz kninskog kraja osnivaju srpsku autonomnu oblast Krajinu u koju uključuju i neke sjevernodalmatinske i ličke općine, a potom i neke s Korduna i Banije . Sredinom ožujka proglašavaju odcjepljenje od Hrvatske. Zauzimaju Plitvice i postavljaju zasjedu hrvatskim redarstvenicima, koji na Uskrs uspijevaju potisnuti odmetnike. Pogiba Josip Jović , prva žrtva na službenom zadatku u obrani Republike Hrvatske . U kninskoj općini Srbi, otvoreno surađujući s Jugoslavenskom armijom, opsjedaju Kijevo. Hrvatska, kojoj je već u svibnju 1990. godine oduzeto oružje Teritorijalne obrane, ima samo policiju. Potreba obrane samostalnosti potiče stvaranje redovite Hrvatske vojske – Zbora narodne garde .
Referendum održan 19. svibnja pokazao je kako 94 posto državljana Republike Hrvatske želi da Hrvatska napusti Jugoslaviju i osamostali se. Ustavnom odlukom od 25.lipnja 1991. Sabor RH proglašava Republiku Hrvatsku samostalnom i suverenom državom. Potkraj lipnja 1991. dolazi do sukoba slovenske Teritorijalne obrane i Jugoslavenske armije, koji prerasta u rat na slovenskom tlu. Brijunskom deklaracijom traži se da prestanu oružani sukobi, te da Hrvatska i Slovenija odgode za tri mjeseca primjenu svojih odluka o samostalnosti i suverenosti. No, rat u Hrvatskoj tek započinje. Istoga dana kada je potpisana Brijunska deklaracija, jugoslavenska vojska počinje zaposjedati Baranju , a žestoke se borbe vode u Tenji . Mladi ljudi dobrovoljno polaze u obranu. Rat se rasplamsava u istočnoj i zapadnoj Slavoniji , na Baniji i Kordunu, u Dalmaciji oko Kijeva, Sinja, Šibenika, Zadra i Maslenice, te u Lici . Četnici ubijaju i kolju hrvatske civile, pljačkaju i raketiraju javne objekte. Ubijanja i progoni Hrvata nastavljaju se i nakon sporazuma o obustavi vatre, te memoranduma o promatračkim misijama koje dolaze u Hrvatsku. Vukovar trpi združene napade jugovojske i četnika od 24. kolovoza.
Do tada je u neobjavljenom ratu protiv Hrvatske ubijeno 2200 Hrvata, 140000 prognano, razorena su sela, granatirani gradovi, uništavani hrvatski kulturni spomenici, crkve i bolnice, starački domovi i vrtići.
Hrvatski državni vrh odlučuje da se blokiraju neprijateljske vojarne i zračne luke. U pet dana osvojeno je 36 vojarni i skladišta, 230 tenkova i oko 400 topničkih oružja. 25. rujna Vijeće sigurnosti donosi rezoluciju o općem embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u SFRJ. To znači da Hrvatska ne može legalno nabaviti oružje pa ga mora oteti od neprijatelja ili kupovati nelegalno, što i čini uz pomoć hrvatskih iseljenika. Tisuće dobrovoljaca polaze na sve bojišnice. Šibenski branitelji u žestokom sukobu zaustavljaju prodor jugoslavenske vojske u grad.
Vode se bitke za Karlovac, Vukovar i Vinkovce . Četnici zauzimaju Petrinju, a jugovojska Drniš, zatim pomaže crnogorskim postrojbama da zauzmu Konavle. Početkom listopada vode se borbe za Dubrovnik, Sisak i Zadar, te u jugoistočnoj Hercegovini.
Nakon Predsjednikova poziva na obranu Hrvatske jugoslavenski zrakoplovi raketiraju Banske dvore 7. listopada. 8. listopada Hrvatski sabor prekida sve veze s Jugoslavijom i proglašava nezavisnu državu. Neprijatelj pojačava napade na opkoljeni Dubrovnik. Napada se Slunj, Nova Gradiška, Požega i Pakrac, granatira se Split. Hrvatska dobiva bitku u Bračkom kanalu i tjera brodove jugoslavenske mornarice južno od Pelješca. 18. studenoga pada Vukovar, grad koji je mjesecima odolijevao srbijanskoj vojnoj sili i uništavao njezine elitne postrojbe. 2000 branitelja i građana Vukovara je poubijano, 800 je nestalih, a 42000 prognanih. Iz vukovarske bolnice izvučeni su ranjenici i ubijeni na Ovčari, blizu Vukovara. Žrtvama pokolja postaju Hrvati u Nadinu, te posebno u Škabrnji pokraj Zadra, gdje je okrutno poubijano više od 80 Hrvata.
Granatira se Zadar, srušen je Maslenički most, jedina preostala veza južne sa sjevernom Hrvatskom. Međunarodna zajednica, pod pritiskom javnosti u svojim zemljama, razmišlja o upućivanju snaga UN-a u krizna područja. U tom je trenutku u slobodnim dijelovima Hrvatske već oko 500000 prognanika. Gotovo 15000 četvornih kilometara (26,5 posto kopnene površine) Hrvatske je u rukama agresora. Svijet postaje sve skloniji ideji da Hrvatska bude međunarodno priznata. Posebnu ulogu u tom razdoblju ima papa Ivan Pavao II., koji priznaje voljenu Hrvatsku, kako je naziva, a 13. siječnja 1992. godine Vatikan će službeno priznati modernu hrvatsku državu. Do sredine siječnja to su učinile Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Ukrajina, Island, Njemačka, San Marino i Austrija. 15. siječnja Hrvatsku su priznale sve članice Europske zajednice, a 22. svibnja Hrvatska je primljena u UN. U Hrvatsku na godinu dana dolaze plave kacige. One su raspoređene u sve dijelove hrvatskoga teritorija zaposjednutog jugovojskom i srpskim odmetnicima, tzv. UNPA zone. UNPROFOR nije učinio ništa od onoga što mu je bila zadaća. Hrvati su i dalje proganjani, pljačkane su hrvatske kuće, rušeni mostovi, postavljeno je bezbroj nagaznih mina. Hrvatskim prognanicima pridružile su se mnogobrojne izbjeglice iz BiH, gdje je rat planuo u travnju 1992. godine.
Nekoliko dana nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, jugoslavenska armija napušta zadnja uporišta – Lastovo i Vis . Hrvatska vojska oslobađa dubrovačko primorje i Konavle , oslobađaju se Miljevci , a u akciji Otkos 10 oslobađa se 300 četvornih kilometara u Slavoniji. Pritisak na Zadar umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Plave kacige mirno gledaju kako srpski topovi razaraju Osijek, Gospić, Sisak, Karlovac, Zadar i Šibenik. Izbjeglička kriza je na vrhuncu, pa u jednom trenutku Hrvatka zbrinjava milijun prognanika i izbjeglica. Dio njih će otići u treće zemlje.
1993. godina donosi oslobađanje zadarskog zaleđa od Zemunika do Maslenice , uključujući i zadarsku zračnu luku. Zbog oslobođenja vlastitih teritorija Hrvatskoj se prijeti sankcijama. U ljeto 1993. Beograd uključuje sva okupirana područja u svoj novčarski, poštanski i radiotelevizijski sustav. U zaposjednutim krajevima Hrvatske rabi se srpski jezik i ćirilično pismo. Vijeće sigurnosti UN-a nameće Srbiji najstrože sankcije, potpunu međunarodnu izolaciju. Istodobno, u listopadu Vijeće sigurnosti prvi put izričito potvrđuje da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske, ali ne nudi mehanizme integracije. Stoga Hrvatska vojska oslobađa područje jugoistočno od Gospićž medački džep .
Sporazumom o stvaranju bošnjačko-hrvatske federacije, u ožujku 1994. godine, između Hrvata i Muslimana prekinut je kratkotrajni rat u BiH . Federacija bi trebala usko surađivati s Republikom Hrvatskom. Istodobno se vode razgovori između Hrvatske i Srbije o mogućoj normalizaciji odnosa. Te godine Hrvatsku posjećuje papa Ivan Pavao II. koji se hrvatskom narodu obraća na hrvatskom jeziku. Njegove riječi znače ohrabrenje i nadu. Međunarodna zajednica, pak, predlaže gospodarske sporazume s odmetnutim Srbima, otvaranje autoceste, željezničkih veza i naftovoda, a tek potom politički sporazum. Nezadovoljstvo potezima međunarodne zajednice pojačava i plan veleposlanika zemalja Kontaktne skupine prema kojemu bi Srbi u Hrvatskoj dobili državu u državi, tzv. plan Z4 . Hrvatska otkazuje gostoprimstvo plavim kacigama, na što Vijeće sigurnosti preimenuje mirotvorne postrojbe u Hrvatskoj u UNCRO. One imaju zadaću nadzirati prekid vatre i hrvatske državne granice prema BiH, Srbiji i Crnoj Gori.
Hrvatska je u međuvremenu ojačala svoju vojsku. U akciji nazvanoj Bljesak 1. i 2. svibnja 1995. godine Hrvatska voska i redarstvenici oslobađaju zapadnu Slavoniju. Većina lokalnih Srba bježi u djelove BiH koji su pod srpskim nadzorom, odakle se za osvetu tuku hrvatski gradovi. U Splitu se sastaju najviši predstavnici Republike Hrvatske i Federacije BiH, te donose Deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije. Sjeverno od Dinare započinju zajedničke akcije HVO-a i HV-a, nazvane Ljeto 95 . Zauzimaju se Bosansko Grahovo i Glamoč. Knin je odsječen od zaleđa. Srbi odgovaraju granatiranjem Karlovca, Siska i Gospića. Na pregovorima u Ženevi odbijaju prihvatiti mirnu reintegraciju. 4. kolovoza počinje ključna hrvatska vojno-redarstvena akcija Oluja . U samo 48 sati oslobađaju se okupirana područja sjeverne Dalmacije, južne i istočne Like, te Korduna i Banije. 30000 srpskih vojnika i 80000 srpskih civila bježi iz Hrvatske, premda ih hrvatska vlast od početka akcije pozivaju da ostanu.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman na kninsku tvrđavu je stigao nakon nešto više od 24 sata, koliko je proslo od veličanstvena ulaska hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga u srediste Knina. Pozdravio je svečano postrojene pripadnike 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske koje su prve ušle u Knin. Prije nego se zaputio u obilazak grada Knina, predsjednik Tuđman je, komentirajući veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske, izjavio: “Oslobađanje Knina znači više negoli samo osvajanje hrvatskoga područja i hrvatskoga grada. Znači stvaranje uvjeta za stabilnost hrvatske države za stoljeća unaprijed.”
Akcijom Oluja završen je Domovinski rat u kojemu je poginulo 11000 Hrvata, 37000 ih je ranjeno, a 3000 je nestalih. Hrvatsko Podunavlje nije vraćeno vojnom silom, nego mirnom reintegracijom, uspostavljena je hrvatsko-srpska prijelazna policija, uvedena je kuna i hrvatsko zakonodavstvo. Hrvatska kreće u obnovu – izravna materijalna šteta koju je imala u ratu iznosi približno 30 milijardi dolara.