Dinko Šimunović (Knin, 1. 9. 1873. – Zagreb, 3. 8. 1933.)

Rođen je u Kninu, no djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu nedaleko od Vrlike. Otac, učitelj, odatle je bio premješten u Kijevo, pa će to biti još jedan kraj koji će oblikovati Šimunovićeve mladenačke doživljaje i shvaćanje.
“Rodnoga mjesta u pravom smislu i nemam… ja, kao sin intelektualnog proletarca, naslijedio sam samo skitnju iz jedne krajine u drugu”, kaže Šimunović.
Čeznuo je za životom izvan Babilona. “A moja duša i sada čezne za krajevima, što sam ih u djetinjstvu vidio i gdje novca nije trebalo: za onim vremenima, kad se i porez namirivao žitom i bez kupovine, i sve potrebito življenju davala zemlja”, piše Šimunović. Sanjao je o seoskim kolibama u kojima vladaju blagoslov, ljubav i radovanje.
Dosta je čitao, a pogotovo je volio Puškina, Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskog, Tolstoja, Lorda Byrona. “…To me uznosilo, a ujedno tjeralo od misli, da što napišem. Sve pročitano činilo mi se tako nedostižno, da i ne pomišljah ikada pisati za štampu: vjerovah, da bi time ponizio umjetnost i nagrdio sebe”, kaže skromni Šimunović.
Šimunović je prezirao doktorske autoritete i elitistički pristup književnosti. Bio je revoltiran kada je vidio kako neki doktori i profesori hvale one književne radove koji to ne zaslužuju. “Ako je ovo lijepo, mislio sam, i toliko slave dostojno, onda ja ne znam i ne razumijem što je umjetnost. Najviše su me smučivale sve kritike zato, što su ih pisali doktori i profesori… nijedan od mojih pisaca miljenika nije bio ni profesor ni doktor, pa bit će zato da sam u literarnom smislu potpuni – ignorant. Prevrtao sam te iznova čitao one hvaljene stranice i nisam mogao u njima naći ništa lijepo… Zašto i ja ne bih mogao ovako pisati, a, možda i bolje? … U meni se javio atavistički prkos”, piše Šimunović.
Učiteljsku školu završio je u Arbanasima pokraj Zadra, a kao učitelj službovao je u Hrvacama i Dicmu (1892. – 1909.). Poslije nekoliko pedagoških članaka i jednoga beletrističkog pokušaja, u literaturu ulazi 1905. ulomkom pripovijesti “Mrkodol” (1909.) u zadarskom časopisu Lovor. Njegov književni dar potvrdila mu je knjiga pripovjedaka “Mrkodol” (1909).
Taj mu uspjeh pomaže da dobije premještaj u obrtničku školu u Splitu i tu ostaje do umirovljenja (1909. – 1927.). To je njegovo najintenzivnije stvaralačko razdoblje.
Nije bio materijalist. Njegovi dojmovi nakon zarađenog honorara od pisanja bili su: “Gledao sam zadovoljno u novac, a ujedno stidio se, što mogu prodavati svoje osjećaje dopuštajući, da mi ih plaćaju”.
Šimunović piše pripovijetke, romane, crtice i feljtone. Emotivno je vezan za predjele svog djetinjstva, a u velikom gradu se osjećao kao tuđinac. U svojim tekstovima uvijek se s čežnjom vraćao mirisima rodne zemlje, doživljavajući podjednako snažno nebo, vodu i kamen svog rodnog krša. Osjećao je samilost za sve nevoljnike koje siromaštvo tjera u emigraciju u veliki svijet.
Za njega je život gradskog čovjeka istovjetan s procesom degeneracije. Seljak pak, odvojen od svojeg okoliša, nalik je, po Šimunoviću, na iskorijenjeno stablo.
Zbog školovanja svoje djece preselio se u Zagreb 1929, gdje je i umro 3. kolovoza 1933.
“A eto naskoro i smrti koja će likvidirati sve. U toj misli kadikad požalim i to, što su kućicu, gdje sam se rodio (Knin, op. a), davno zapalili, pa se nema gdje namjestiti ni spomen-ploča”, riječi su velikog književnika Dinka Šimunovića.
Poznata su mu djela Mrkodol, Tuđinac, Đerdan, Porodica Vinčić, Alkar, Duga, Pojilo, Mladi dani i Mladost.