Vojin Jelić (Knin, 27. 11. 1921. – Zagreb, 19. 12. 2004.)

Cijenjeni hrvatski književnik. Gimnaziju je završio u Šibeniku. Studirao je u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je i diplomirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu.
Književni mu je prvijenac zbirka novela “Đukin đerdan” (1950.), za kojom objavljuje još dvije novelističke knjige, “Ljudi kamenjara” i “Limeni pijetao” (1952.) te publicističko djelo “Ni brige te sivi tiću” (1952.)
Jelićev prvi roman “Anđeli lijepo pjevaju” (1953.) kritika jednodušno ocjenjuje njegovim najznačajnijim djelom i ujedno nezaobilaznim romanom novije hrvatske književnosti. Sudeći po brojnim izdanjima ovog proznog pandana Goranovoj “Jami”, sličnog je mišljenja bila i čitateljska publika. Roman postaje Jelićeva literarna preokupacija, pa nakon “Anđela” slijede “Nebo nema obala” (1956.), “Trka slijepih konja” (1959.), “Trči mali život” (1963.), “Domino” (1969.), “Kirvaj” (1970), “Pobožni đavo” (1975.) i “Doživotni grešnici” (1981.).
Jelić se povremeno vraća novelistici, u knjigama “Lete slijepi miševi” (1960.) i Gorki bajami” (1977), a objavljuje i više zbirki pjesama i novela za djecu. Knjigom svjedočanstava “Ne damo vam umrijeti” (1961.) Jelić doseže svoj vrhunac u korištenju dokumentarno-kolažnog proznog postupka, koji će tek kasnije, u djelima Trumana Capotea i Normana Mailera, prerasti u model non fiction literature.
Dominantni motiv Jelićeva književnog opusa je život Srba u Kninskoj krajini, njihova “sudbinska zaturenost” i tragična nesposobnost da se otrgnu zovu mita i “đendarskom” obrascu ponašanja. U svojem romanu “Pogledaj svoje ruke” Jelić prati život građana srpske nacionalnosti, I to svojim karakterističnim proznim postupkom, “nekom vrstom inventariziranja pakla, pakla koji pretendira biti čovjekovom svakidašnjicom”.